Šī ir trafiks http://dudaelixir.wordpress.com kešatmiņa. Šis ir lapas momentuzņēmums, kāda tā ir parādījusies Thursday 01st 1970f January 1970 02:00:00. Pašreizējā lapa laika gaitā, iespējams, ir mainījusies.

Dudin blog

DA I ZA MNOM NEKO PATI!

Da sam juče pandrknula iliti sklopila oči, ne bih znala da na ovom svetu postoji neko, ko ceo život pati za mnom.

Srela sam juče poznanicu i reč po reč, kaže ona meni, kako poznaje jednog divnog čoveka, koji je taksista u gradu ali se bavi i gajenjem cveća. Kako su došli do mene, bog sveti zna, uglavnom on, krene priču, koja nije sasvim tačna, reći ću vam u kom delu.

Da, da, sećam se ja gospodina tate od te divne žene. Sećam se kako je otvorio radnje obema.
A ja sam bio toliko zaljubljen u nju, ali, šta to vredi, kada nisam odgovarao njenom ocu, zato što nisam bio Srbin.
Ovo je laž, zato što znam da moj otac, kao i većina naše familije, nikada nije delila ljude na Srbe, Madjare, Rusine i ostale, jer smo i sami bili „udrobljeni“.
No, idemo dalje. Ona se udala a ja sam ostao da patim.

Ja, naravno u zabezeku, pitam kako se čovek zove, a ova ne zna da mi kaže, već samo njegov nadimak. Visok, prosed, leeeeep čovek, IMA SALAŠ (setite se mog posta KAD BIH JA…), razveden i ima sina. Hm, sad tek ne znam. Pa, zar bih mogla da zaboravim nekoga ko me je toliko voleo? Očigledno nije bilo obostrano ili, što je opet, verovatno, da ja za njega nisam ni znala. Ljubav iz potaje!

Ostaje mi samo da čekam da vidim, da li nam je sudbina da se sretnemo, a ima šanse, jer se vozim (doduše retko), samo vozilima iz tog taxi udruženja (isključivo zato što imaju stalan popust, ljubazni, brzi), mada, i ta moja poznanica zna kako da me pronadje.

Ne znam da li da mi držite šipke ili da prepustimo stvar sreći?

STARA UMETNICA

Čitajući post o baki Mariji, kod Ivana na blogu, dodjoh na ideju da vam ispričam priču o mojoj prababi Mariji, koja je bila jedna neobična i draga žena.

Rodjena je u devetnaestom veku, izrodila četvoro dece, od kojih dva ženska. Jedna od njih je bila i moja baka, to jest, mamina mama.
Prababa je stanovala jako blizu nas, tu na Podbari. Kada smo sestra i ja krenule u školu, mama nas je slala svakodnevno kod nje, da je posetimo i pravimo joj društvo. Njene ćerke i jedan sin, nisu živeli u Novom Sadu. Jedan sin jeste, i on je posećivao svakodnevno. Medjutim, sin ko sin. Falile su ćerke.
Jedini problem koji smo imale nas dve, bio je kako proći pored divljeg, malog, romskog naselja. Znali su da nas zadirkuju klinci, mada smo nas dve izvirivale iza ćoška da osmotrimo situaciju i onda prolazile, žureći.
Zaticale smo prababu kako sedi na šamlici ispred svog, dvorišnog stana. Držale je ruke na krilu, naslonjena na zid i vrtela palčevima. Zagledana u cveće ispred sebe. Bila je stara, pogrbljena, baka.
Uvek se jako obradovala kada nas je ugledala.
Morala je da se izdigne, kako bi nas poljubila u glavu. Uvela bi nas u svoj skromni stan. Kuhinja, a iz nje se ulazi u sobu. Patos dole, raširene krpare. Po jedan krevet sa obe strane zidova, natkasne pored njih. Na natkasnama stoje patke, morke, guske, napravljene njenom, starom, smežuranom rukom. I u prozoru je stajala po neka životinjka, njoj posebno draga. Svako, ko god bi prošao pored njega, morao bi da zastane i dobro pogleda, da li ga gleda prava morka ili nekih ruku delo.

Bile smo prisutne nekoliko puta, kada je ona stvarala svoje skulpture. Ali, morala je da ima originalno perje, tako da nije uvek mogla da ih radi. Skupljala je novinsku hartiju, koju je umakala u neku tekućinu i „lepila“ kugle, jednu na drugu i tako bi nastajale njene skulpture. Zapazio je jedanput i jedan novinar, koji je intervuisao baku Mariju, fotografisao je i bila je u „Dnevniku“. Jedino, što nije uspela da pročita članak, jer je bila nepismena. Naočare nije nosila. Udevala je konac u iglu, kao od šale. Kuvala je sebi, sve dok, jedne godine, nije pala sa kreveta i slomila kuk. Onda je brigu o njoj preuzela naša baka, odvela je kod nje u Kanjižu, gde je, vezana za krevet, dve godine bolovala i umrla u 95. godini.

Ono što će mi posebno ostati u lepoj uspomeni na prababu, to su medenjaci, koje je pravio njen komšija a koje nam je ona kupovala, uvek, kada nas je pratila kući, do Almaške crkve i gledala za nama, dok nismo zamakle za ćošak.

Nikada nije podigla glas na nas dve, samo nam je tepala i volela nas. Naša draga „pababa“, kako je ona sebe zvala.

PLAČIPI*KA

Subota. Jutro, tačnije, 8,30 h. Ustala iz kreveta, navukla bade mantil, obavila kupatilo i otišla u kuhinju, kao i svaki dan. Zamesila testo za hleb, napravila sebi filteruju i, dok se dizalo testo, sela ispred tv. Ništa mi nije odgovaralo, što god sam pronašla na tv, dok nisam natrapala na EXPLORER. Doduše, često na ovom programu ima jako dobrih emisija. I, ova što je tek počela, zakucala me za tabure.

Naime, sigurno ste već X puta gledali onu grupu auto-elektro-tapacirung fanatika, koji od starudije naprave fenomenalan auto. Uglavnom su to starudije za koje su vlasnici posebno, sentimentalno vezani.

I priča počinje tako, što im se obratila jedna mlada ženica, majka dva dečkića sa molbom da pomognu njenom mužu, da mu srede kamion, koji mu je nasledstvo od dede, što će reći, ima puno godina i u prilično lošem stanju je.
Nemaju novaca za opravku, sem najnužnijih stvari, zato što im je mladje dete imalo saobraćajnu nesreću, pretrpelo nekoliko operacija i nemaju sredstava za održavanje kamiona, koji im je sredstvo za rad. Tu je ona nahvalila svoga muža, kako radi od jutra do sutra, NE ŽALI SE NI NA ŠTA, ali je njoj jako žao njega, što ne može da sredi kamion. I, uplakana žena, moli ovu fenomenalnu ekipu, da doteraju kamion njenog muža.

Tu je meni već naterala suze.

Naravno, oni prihvate da pomognu ovoj porodici. Vozač kamiona, ne znajući šta ga čeka, zatiče ovu družinu ispred njegove grdosije, kako ga gledaju i smeju se. Objašnjavaju mu zašto su tu i da će mu, za dve nedelje, skroz srediti kamion.

Odvezoše ga u svoju radionicu. Očerupali su ga celog, s tim da su mu odradili i novu kabinu sa krevetom. Rešili su da ga odrade u američkom klasičnom stilu, s obzirom da je kamion veoma star, ali vlasniku posebno drag.
Rešili su da ga oboje u tirkizno plavo sa belim štraftama po njemu, na kojima su se nalazile tanke zlatne štraftice. I tapacirung je bio iste, tirkizno – bele boje. Ugradili su mu i tv sa ramom, kao iz pedesetih godina. Sa druge strane kreveta, „dzu boks“, isto iz onog vremena. Felne, boje kamiona, nove gume, ma sve, sve novo. Motor doteran, hauba se otvarala kao leptirova krila. Sa strana su montirane one dugačke trube koje su bile, u stvari sirene, koje su se uključivale povlačenjem odredjene šipke u kabini. Ma, sećate se svi onih američkih filmova sa kamiondzijama.

Slično ovom, samo malo više „old fashion“ model.

I, kada je bio gotov, pozvali su gazdu kamiona da dodje da vidi svoje miljenče.
Prilazi vratima radionice, moje suze krenuše, on ulazi u radionicu, meni srce hoće da iskoči, ulazi unutra i GRU, SUZE KRENUŠE NIZ LICE, SA SVE JECAJIMA, dok se čovek tamo, veselio svom kamionu, koji nije mogao da prepozna. Skakao je od sreće, nije znao gde da gleda, a ovi „umetnici“ su ga samo vukli i hvalili se šta su sve odradili na njemu.

I, dok sam sam ja tako ridala i šmrkala nos i brisala suze, čovek nije mogao čudom da se načudi, šta vidi pred sobom: divan, sveto kamion, čist, uredan, sa sve nerdjajućim delovima na njemu, sa novim gumama, niklovanim stepenicama, ma, divota jedna. Zahvaljivao se čovek svojoj supruzi i svima njima što su zaista odradili fantastičan posao.
Poenta mojih suza je svakako, humanost, jer, priznaćete, toga je sve manje na ovom svetu. No, znam, u Americi je toga zaista malo i moguće je da je ovo sve prevara, ali, ja ne želim da poverujem u to.

Dok je on odlazio kamionom prema svojoj kući, zamišljala sam suze njegove žene dok ga je gledala kako uživa i zahvaljuje joj se, ljubeći je i grleći i nju i svoju dečicu.

Eh, jecala sam još izvesno vreme, tamo, sama u sobi, gledajući u ohladjenu kafu.š

PRIJATNA POSETA

Osvanuo utorak, ništa lepši od ponedeljka. Sneg na sve strane, ne znaš kojim putem da kreneš a da ti ne padne koja gromada sa krova na glavu ili da ti ne curne za vrat. A o nogama, da ne pričam. Topi se, jedino pomažu gumene čizme do kolena, jer što god da obuješ, noge mokre.

Ustala iz kreveta, sa punom glavom problema. Mislila sam da će preko noći nestati bar jedan, kad ono djavola. Glava sve teža. Popela se u stan, izvadila iz rerne pečen hleb. Bar u nečemu da uživam! I taman htedoh krenuti u prodavnicu, zazvoni mi mobilni telefon. Pogledam u ekran i vidim SanjaKokica! O bože, pomislih, šta je sad, mada sam znala da dolazi u Novi Sad, njen Mangup. Normalno, ponudih se za bilo kakvu pomoć, ako mu bude potrebna.

- Ćao Sanja, rekoh.
- Ćao Dudo, reče ona.
- Pa otkud ti Sanja?
- Imaš grejanja?
- Imam!
- Imaš vode?
- Imam!
- Imaš kafe?
- Imam!
- E, dobro je, jer stižemo kod tebe za 15 minuta! reče Sanja, a ja se zamalo ne onesvestih od sreće!
- Stvarno, jao, pa zašto mi nisi javila malo ranije, ne, ne, nemam nikakvih obaveza, ali, onako, da sam znala?
- E, namerno nismo hteli da ti javimo ranije da ne kreneš sa nekim mešenjem!
- Ha, ha, pa dobro, imam vrućeg hlega, pa taman, tople sendviče da vam spremim!
- Ne, ne, dolazimo na kratko, samo da se vidimo!
- Ok, odoh ja u prodavnicu, pa taman, nadjemo se dole. Zovi ako se zagubite ovde na Podbari.
- Sva sreća, Mangup ima onu pametnicu „navigatorku“, koja će ga dovesti do tebe.

Baš sam se obradovala, zaista. Otrčah do prodavnice, vratih se do ispred zgrade, prečicom, kroz dvorište, izadjem na ulicu i vidim, Sanjočka vozi, Mangup je ugurava u parking. Točkovi ne slušaju. Klizi pod njima!

Prepoznam iz sa njihovih fotki i viknem: TREBA LI POMOĆ? Oboje je okrenu, mahnemo, jedni drugima. Izadje Sanja iz kola, ispozdravljamo se, izljubimo, jer, bože moj, stari prijatelji se tako dočekuju. Poguramo nas dvoje Sanju u kolima, uparkira se ona i krenusmo do mog stana.

Tedi ih je dočekao lajanjem, ali se ubrzo smirio. Izmazili ga oboje, dok smo pijuckali kaficu i ćaskali o već poznatim temama a i nekim novim. Ali, na žalost, nisu imali baš puno vremena, jer su oboje morali da se vrate na poslove.
Divni mladi ljudi, komunikativni, a priči nikada kraja. Dobih kafe na poklon, za dva meseca, sigurno, ako ne i za duži period i Milka bombonjeru. Njam, njam.
A Boki, Sanjin sin, poslao mi je njegove origami majstorije. Jako sam se obradovala pa ću to i sa vama do podelim.

S leva na desno: kapica (svetlo plava), sova (narandzasta, stoji na flašici),
ono najmanje je oko, koje namiguje i skroz desno, najveće, „vrteška“, koju stavite izmedju dva dlana, duvate u nju i ona se vrti. Zaista, majstorski napravljeno. Boki me je zamolio da to sve smestim u jednu lepu kutiju pa sam i nju odabrala, jedino da mi on odgovori da li je zadovoljan. Napisala sam i ceduljče, da ne zaboravim kada i od koga sam to dobila, naravno, jednog dana, kada budem baš jako stara (ako zaslužim taj deo života).

I dodje vreme da se rastanemo. Obećah im uzvratnu posetu, čim se vreme malo popravi.

Eto, koliko jedna poseta može da vam promeni dan, na bolje, naravno.
Sanja i Mangupe, zaista ste mi osvežili dan i neobično mi je drago što smo se i fizički upoznali!
Druženje nastavljamo!
AH, UMALO ZABORAVIH, BOKI, SREĆAN TI RODJENDAN!

(PS: Svaku fotku možete videti i veću, ako kliknete na nju, ja to otkrih, nedavno! :)

GLUPOSTI PO POLICAMA

Ne, nisu ovo moje snežne kugle, ali su mi bile slatke. Preuzela sam ih sa interneta sa jedne strane na kojoj se objašnjava kako se prave.

Brišem danas prašinu sa polica i ludim. Prvo gornju policu na kojoj stoje: jedna dugačka ljubičasta čaša, staklena tacna sa flašom i četiri rakijske čašice, malo drvce od roza ahata ispod koga stoje minijaturni ramovi sa fotkama moje dece,staklena pečurkica od 1,5 cm i miš, mnogo manji od nje, onda još dva veća rama, pa neke dve staklene činije, pa dve flašice za parfem, i još dva staklena držača za salvete. Verovatno se pitate, kako to sve stane na jednu staklenu policu od nekih pedesetak santimetara dužine i dvadesetak širine?
Nemam pojma, nagurano sve, do zla boga.

Prvo sve posklanjam, a da mi pri tome uvek nešto ispadne pri prenošenju na sto, pa se normalno, iznerviram i opsujem sebi sve po spisku zato što sam trapava, sakata, ne slušaju me prsti, ruke, noge a naročito glava, obrišem policu, pa onda sve to pojedinačno i vratim na svoje mesto.

Zašto sve to čuvam? Pa, iz prostog razloga: zato što ih volim sve! Svaki od tih predmeta me vezuje ili za neko putovanje ili za neku priliku.

Jeste da me nervira brisanje prašine, ali, sva sreća, ne radim to često.

Na drugoj polici: dve keramičke vazne koje je pravila moja ćerka, opet tri rama sa fotkama dece, pa neke svećice mirišljave u malim staklenim svećnjacima, pa još dva mala rama. Volim da gledam slike moje dece. A tu je i ram sa mojim roditeljima, fotkani dve godine pre nego što su napustili ovaj svet, dva keramička, debela konja vrana, dve kamile u poljupcu od crvene gline.

Imam ja neki svoj ritual, vezan za njih. Kada su im rodjendani ili godišnjica smrti, stavim ram sa fotkom na sto i zapalim jednu mirišljavu svećicu. Čisto da im nekako stavim do znanja da ih nisam zaboravila!

I tako dalje, nižu se police a i moje nestrpljenje se bliži kraju. Dosadi mi brisanje i pomeranje svih tih „gluposti“ ali mi zaista mnogo znače. One, koje mi nisu bile bitne u životu, sklonila sam ili pobacala. Bilo je i onih, koje su sklonjene jer su me podsećale na nešto neprijatno.

Godinama skupljane i svaka ima svoju priču, lepu, naravno!

MEĆAVA

E, sada mi je stvarno dosta zime! Majke mi! Pre dva dana mećava, istutnjio se vetar, sneg se ispadao, da bi se juče, skoro sve otopilo. Sinoć poče kiša. To je sve što sam videla.

Jutros, čim sam progledala, negde oko pola deset (vilenila sam noćas pa, mogu valda malo duže da odspavam), stigla mi je poruka, sledeće sadržine:
Poštovani (to sam ja), usled pada napona došlo je do kvara na TETO i prekinuta je isporuka grejanja. Normalizacija se očekuje u prepodnevnim časovima.
E, u materinu, pomislim. Podignem roletne i imam šta da vidim. MEĆAVA, opet!
Fijuče vetrina, sneg pada kao blesav. Smet mi na terasi do vrata. Otišla u drugu sobu (ova na fotki, ćerkina) i pogledala napolje. Užas! Vitla vetar snežinu, povijaju se gole grane, sve mislim, izlomiće se. Brže bolje namestim grejalicu, jer, nije bilo baš prijatno u stanu. Fotkala sam kroz zatvoren prozor da vidite ulicu.
E, sada, prošlo je pre podne, došlo i popodne, od normalizacije grejanja ni traga ni glasa. Oko tri sata, prebacim program na Apolo (naša lokalna tv), kad izlazi kajron: normalizacija grejanja uskoro i u ostalim delovima grada, izmedju ostalog i Podbara (moj deo).
I dalje čekam to „uskoro“ mada je 19,37. Ops, stiže nova info poruka: Poštovani (opet ja), normalizacija u isporuci toplotne energije za TO ISTOK (ja), očekuje se oko 22 h. Zbog današnjeg POREMEĆAJA, toplana će isporučivati grejanje u toku cele noći. E, da vas malo nataknem na onaj odzak što se ne dimi na ISTOKU (tu je kod mene, ali se ne vidi od zgrade), krelci jedni. Koji će mi očin grejanje cele noći, kada sam ispod perjanog jorgana. Šta treba, da držim vrata širom otvorena da se ne „upacujem“ ispod perja ili da se pokrijem frotirom i držim vrata zatvorena da mi ne pobegne toplotna energija koju će nam, jel, zbog duga, isporučivati cele noći? Dok razmišljam šta da uradim, odnosno, prvo da dočekam tih 22 h da vidim da li će stvarno tako i biti, šaljem vam par noćnih snimaka. Zašto su fotke narandžaste, ne pitajte me, jer nemam pojma! No, glavno je da se vidi to što sam htela da vam pokažem! Vetar se primirio, napolju nije hladno, ali je prilično bljoćkavo!
Tediju jako teško pada ova „hladnoća“ u stanu, pa je stalno ušuškan u ćebe. Kada ide napolje, oblači mu se kaputić da se ne bi tresao kao prut! Evo i njega!



Ne znam kako vi, ali ja, zaista, jedva čekam da prodje ova zima, bez obzira što lepo izgleda iz tople sobe!

UBILA GA POGREŠNA REČ

Imao je 40 godina, kada su ga ubili. Da, da, na najsuroviji mogući način. Vezali ga za stolicu, lepljivom trakom, šutirali ga nogama, rukama, preturili mu celu kuću, ali pare nisu našli. I ostavili ga da umre.

Upoznala sam ga na pijaci, odmah posle ponovnog doseljenja u ovaj kraj. Znači, 1987. godine. Doduše, znala sam za njega i njegovu cvećaru, zato što je mama kupovala cveće kod njega. Govorila je da je divan čovek, uvek nasmejan, ljubazan i imao je posebnu vrstu ruža koje su, uglavnom, cvetale u vreme mog rodjendana. Mama mi je uvek, kupovala kod njega, divne, mirisne, roze ruže. Tražeći po internetu takve, nisam uspela da pronadjem. Sam ih je uzgajao na plantaži cveća koju je imao na Kamenjaru.

Znači, upoznali smo se u njegovoj cvećari i odmah pronašli zajednički jezik. Postalo je to jedno divno prijateljstvo. Naravno, nisam svaki dan kupovala cveće, ali sam svaki dan išla na pijacu i morala da prodjem pored njega. Uvek bih zastala da se javim, proćaskam sa njim. Bio je zaista jedan divan čovek. Kako je moja mladja išla često sa mnom na pijacu, on je zavoleo jer je bila brbljiva i jako simpatična. Ostajala bi kod njega da zajedno „prodaju“ cveće. Čak je i jednu nedelju provela kao specijalan gost kod njega u kući. Živeo je sa tetkom i bratom. Sa svojim rodjenima je bio u lošim odnosima. Mima se odlično provela. Tetka se skuvala njen omiljeni ručak, on je vozio na plantažu cveća i naravno, dovezao je kući sa ogromnim buketom. Retko sam se i ja sa pijace vraćala praznih ruku. Uglavnom, bile su to ruže ili neko drugo sezonsko cveće. Borila sam se njim da to ne radi, ali, sve je bilo uzalud. Za moje rodjendane, bio je pozivan kao gost. Jedne godine, sećam se, dobila sam fantastičan aranžman u korpi za pijacu, naravno novoj. Nalazio se aranžman od povrća, tako namešten, da je slavljenica ostala bez texta. Divila sam mu se i izljubila ga svom snagom.

Izabrao je najlepše povrće na pijaci i tako ga aranžirao u korpi da sam ja, kao i ostali gosti, ostala bez teksta. Posle rodjendana, bilo mi je žao da ga smestim u frižider, da ne propadne.

Pobedjivao je na raznim takmičenjima u aranžiranju cveća. Bio je fenomenalan. Toliko je voleo svoje zanimanje i uživao u svakom cvetku.

I onda se desilo da su moji poginuli u saobraćajci. On je išao samnom na groblje da mi posadi begonijice na grob, dok se ne napravi spomenik. I to je radio sa puno volje i želje da pomogne. Bio je pravi prijatelj.

Onda su njemu poumirali tetka, pa ubrzo i brat, što mu je užasno teško palo.
Jako puno smo pričali o svemu. Strašno je patio, prodao plantažu cveća, izgubio volju za životom. Bodrila sam ga i pokušavala da ga isčupam iz tog teškog stanja u koje je zapao. Imao je prijatelja i ovde i u inostranstvu, ali nije želeo ni sa kim da se druži. Jedino kum njegov, koji je i nastavio da vodi cvećaru, mogao je da mu bude oslonac.

Taman je počeo malo da se oporavlja, prodao kuću za koju nije dobio novac, već samo neku malu kaparu, što mi je rekao par dana pre kobnog dana, počeo stvari da postavlja na svoje mesto, desilo se ono što niko ne može ni danas da svhati.

Našao se u društvu prijatelja i poznanika. Iz nevezanog, spomenuo je PRODAJU kuće. Ovo je čuo i neko ko nije trebalo. To mu je bio neki poznanik iz neke tamo, davne priče.

Sledeće jutro, žena, koja je dolazila svaki dan da mu kuva i pospremi kuću, pronašla ga je na podu, krvavog i mrtvog, vezanog za stolicu.

Ja odlazim na pijacu, prolazim pored cvećare, devojka koja je tada radila kod njega plače, pokazuje mi rukom da dodjem, ja se odsekla, prilazim i ne smem da pitam šta je.
Njegov kum mi saopštava strašnu vest. Svi plačemo i ne možemo da verujemo.On je nekoga pustio u kuću, videlo se da nije provaljena, pila se kafa i onda su krvnici krenuli u ostvarenje svog sumanutog cilja. Pretresali su kuću, usput njega tukli da prizna gde su pare, ali, pare nije imao, što mu ovi nisu poverovali.

Umro je u najstrašnijim mukama.

Ubicu su pronašli, pa ga pustili, što je on iskoristio i pobegao, medjutim, ponovo su ga uhvatili i sada robija. Još će kreketati u zatvoru 6 godina. Malo je za oduzet život čoveku, koji je izgovorio pogrešnu reč! A trebalo je da bude veselo!

Dragi moj prijatelju, danas bismo slavili vaš 49. rodjendan. Ako nas gledate od gore, vidite da vas nismo zaboravili.

Njegova fotka stoji na zidu u cvećari, baš onakav kakvog ga pamtim. Gleda od gore i kao da uživa u svom tom cveću!

PRISEĆANJE …

Secam se današnjeg dana, 8. februara 2009. godine. Čekala sam, sva uzbudjena, Drvenu advokaticu. Trebala je da stigne kod mene kući da mi pomogne da otvorimo MOJ SOPSTVENI BLOG.

I stigla je. Upoznale smo se i zvanično, inače, do tada, samo preko komentara, koje sam ja ostavljala na njenom blogu. Nije ona jedina kod koje sam komentarisala.

Ne mogu a da ne spomenem osobu koja me je i uvela u blogosvet. To je Makarona, koju poznajem već „sto“ godina. Ranijih godina je naše druženje bilo češće, medjutim, život nas odvede u neke druge pravce, pa se vidjamo redje. Bilo je jako simpatično, kako me je na fiksnom telefonu uvodila u njen blog. Bilo je povuci potegni. No, uspela sam i hvala joj na tome. Od tada, do otvaranja mog bloga, mislim da je prošlo oko 9 meseci. Toliko sam samo komentarisala i obećavala kako ću, uskoro, otvoriti i svoj blog.

I, došao je taj dan. Namučila se Advokatica samnom. Nije lako u 56. godini početi nešto novo. Postoji volja, ali, glava bas ne sluša. Uspele smo, što je najvažnije. Dan, za danom, posle toga, gnjavila sam je kojekakvim pitanjima. I ne samo nju. I Dedu i Makaronu i pitaj boga koja još nisam.

E, sada, posle godinu dana, mogu da vam kažem da mi je sve miliji ovaj moj blog. Da, postala sam teži zavisnik. Pa, briga me. Neka sam. U ovim godinama, više me nije briga kada mi neko kaže DA JE BOLJE DA SE DRUŽIM UŽIVO, NEGO TAMO SA NEKIMA KOJE NI NE POZNAJEM. Da, nije me briga! Ovo je MOJ BLOG I MOJE PRAVO da pišem što god mi je volja. I to i radim. Primetili ste da se ne bavim politikom, ni verskih opredeljenjem. Uglavnom pišem o dogadjajima u kojima sam ja učestvovala. Dobro, bilo je i drugih tema. Ma, svega je bilo, svega, što god mi je palo na pamet, ja sam morala da podelim sa svima vama. I ne kajem se ni zbog jednog napisanog posta. Bilo je nekoliko komentara koje nisam želela da objavim, iz meni znanih razloga. A osobe koje su ih ostavile, pretpostavljam, ukapiraće, možda danas, zbog čega njihovi komentari nisu objavljeni.

Neću ni u buduće komentarisati ni tv program, ni novine koje ko čita i zašto, ni muziku koju ko sluša, jer, to je stvar ličnog izbora i trenutnog raspoloženja. Isto kao i klopa. Danas vam se jede paprikaš, sutra isključivo paradajza, hleba i masti, a zašto je to tako, ko zna. Prema tome, o ukusima nećemo raspravljati. Neka svako sebi odredi šta je najbolje za njega!

Uh, ala sam se zaletela, kao da mi je poslednji post! :)

I eto, prodje godinica našeg druženja. Bilo mi je lepo sa svima vama koji posećujete moj blogić i ostavljate komentare!

Neću nikoga od vas, dravi moji, posebno, ovde komentarisati, jer ne znam kojim redom bih krenula. Znate vi to odlično i sami. Znate tačno kod koga idem redovno, kod koga redje, a kod koga samo zavirim, čisto da vidim šta ima novo, a kod nekih sam prestala da idem. Razlozi su različiti. No, oni nisu ni bitni. Tamo gde mi nije prijatno, ja jednostavno više ne idem da ne bih došla u iskušenje da kažem nešto ružno.

No, da više ne koljem, želim da vam se svima ZAHVALIM na posetama i komentarima koje ste ostavljali kao trag da ste bili u gostima. U stvari, neko ko vam je stalno u „kući“ i ne smatra se više gostom.

Ljubim vas sve i dodjite, moja vrata su vam širom otvorena!

ŠETALE SE „OMLADINKE“

Rešile dve „omladinke“ da se prošetaju. Izmamilo ih sunce. Taman, kada su krenule prema keju, navukao se jedan čudan sivi oblak i zaklonio im sunašce.
No, njih dve, rešene da prošetaju, bez obzira na oblak.

Dodjoše do keja. Temperatura, pored Dunava, bila je znatno niža nego tamo, izmedju zgrada. Opremile su se kapama, rukavicama, toplim jaknama i čizmama.

Pogled je bio divan. Sunce se pojavilo i obasjalo petrovaradinsku stranu keja i tvrdjavu.

Dunavom su plovile sante, ali opet, nekako sa one strane. Naravno, slikale su jedna drugu. Prvo starija mladju:

pa onda mladja stariju:

Primetite oblak iznad njene glave. Dugačak a ne naročito širok. Kasnije se i nekako raspršio.
Kretale su se u pravcu Štranda. Napravile još par fotografija, uzajamnih. I, u jednom momentu, palo nam je na pamet da bi bilo lepo da imamo i jednu zajedničku fotografiju! :)

Naslonile smo se na klupu i dogovorile se da sačekamo nekog ko će prvi naići i zamoliti ga da na „okine“!

Leci je videla u daljini jednog „omladinca“. Ja sam se skoro upiškila od smeha na taj izraz i smejala sam se dok on nije došao do nas. Onda sam ga zamolila da nas fotka, što je on sa oduševljenjem prihvatio, uz komentar: Pa, kako da ne, treba da imate lepu uspomenu!
Aha, da, da, došle smo sa školom na ekskurziju, pa malo na izlet na kej, pa nas čeka razredna da krenemo na Djavu! Naravno, ovo smo posle nas dve komentarisale a omladincu se zahvalile na raboti! Sunce je celu fotku obojilo nekom neverovatnom crvenkastoj bojom zalaska.

Stigosmo do Štranda i zaokrenule prema kući jer je bilo jako hladno. Doduše, starijoj omladinki, dok se mladja nije žalila!

Leci je spazila jato vrana ili gavranova, kako se smestilo u jednu ogoljenu krošnju. I to smo ovekovečile fotoaparatom. Ispala je lepa fotka, jer je sunce već otišlo na počinak.

I jedva stigosmo do kuće. Ja sam se načisto skočanjila od vetra.

Posle ove šetnjice, prijala nam je kafa i plazma tortica.

Savet svima! Upražnjavajte šetnje sa prijateljima! Korist i nogama i glavi, a o druženju da i ne pričam!

JOŠ JEDNA O ZUBIMA!

Ne znam, možda se neki od vas sećaju vremena kada smo putovali u Tursku da se dobro i jeftino obučemo. Bilo je to u prošlom veku, 198 i neke godine. Posedasmo u autobus, nas četvoro. Dva bračna para. Ja ponela jastuče, ćebence, jer put do Turske traaaaaaaje. I popila, naravno, tabletu protiv mučnine, jer imam jako veliki problem sa istom.

Na svakom odmaranju, ja sam spavala, što mojoj drugarici nije nikako odgovaralo. Želela je sa nekim da toroče, ali sam ja bila omamljena tabletom.

Stigosmo, posle sto sati putovanja u Istanbul!
Smestili nas u neki hotel, šklj kategorije. Malo smo se osvežili, nasmejali wc šolji koja je imala pipicu za znate već šta, nešto čalabrcnuli i krenuli u razgledanje. Imali smo uputstva, gde treba da idemo i gde se lepo i dobro pazari.

Svi putevi su vodili na Taxim, jedino je trebalo uhvatiti taxi. Moj prijatelj je stao kod taksiste i krenulo je ispitivanje: On: taksim, a taksista: taxi i tako jedno deset puta, a mi pocrkasmo od smeha. Jedva su se dogovorili. Prebacili se do tamo. Ludnica u saobraćaju. Ne važe tamo saobraćajni znaci, a voze kao ludaci. Strašno, jedva sam čekala da izadjem iz kola jer me već napala muka.

Taxim je exkluzivni deo Istanbula. Sećam se da sam tamo kupila čizme svog života, u predivnoj prodavnici koja je sva blistala od kristala, mermera i ogledala. Prodavci su nas saletali i uspeli da iskamdze lovu od nas.

Bilo je tu još pazara. U jednoj radnjici, moja prijateljica se oduševila ogromnim cvećem. Sirota, nije ukapirala da je veštačko, pa je pitala da li može da ponese pelcer. Tu smo se upišali od smeha, jer smo svi videli veštaka, sem nje.

Kada smo se pošteno umorili, krenuli smo taxijem do našeg hotela. Moju prijateljicu je počela strašno da boli glava. Sedeli smo pozadi ja, ona u sredini i njen muž, sa strane. U jednom momentu, ona počne da bledi. Pitam je šta joj je, a ona kaže muka joj je i krene „ono“ pred povraćanje. Ja, šta ću, zgrabim kesu iz njene ruke, istrasem neke majice i turim joj pod bradu. Sirota ona, namučila se dok nismo stigli. Kako smo izašli iz autobusa, ja krenula da joj otimam kesu i pokazujem joj kantu za otpatke. Ona je ne da, ne govori niša i samo vrti prstom da ne da kesu. Ja otkačila na nju, vičem i pitam je da neće možda da je nosi u sobu da je tamo „prospe“. Ona ćuti i govori mi da se primaknem bliže njoj.

Šapuće mi na uvo: Ne mogu da bacim kesu, ostali su mi zubi unutra!!! :)

Šta reći na ovo? Sirota ona u svoj onoj agoniji u taksiju i zubi su joj izleteli u kesu. Morala je da ih „sredi“ i vrati tamo gde im je i mesto.

Старији чланци »

73299